INTERESUJE ME ODNOS IZMEĐU POJEDINCA I ZAJEDNICE
Mojca Kumerdej - spisateljica, filozofkinja, publicistkinja i umjetnička kritičarka, gostovala je na nedavno završenom festivalu Odakle zovem. Rođena je u Ljubljani, gdje je na Filozofskom fakultetu završila studije filozofije i sociologije kulture. Pored beletristike, piše i publicističke tekstove, kao i kritičke tekstove o savremenom plesu, performansu i intermedijskoj umjetnosti.
MONITOR: Nedavno ste u Podgorici, na festivalu “Odakle zovem” pormovisali djela “Tamna materija” i “Kronosova žetva”. Podgorička publika je bila vrlo zainteresovana pa mi kažite kakve utiske nosite sa festivala, jer je ovo prvi put da gostujete u Crnoj Gori?
KUMERDEJ: Oduševljena sam! Festival je odličan - koncept i organizacija , ali i lokacija i atmosfera uz šum rijeke Ribnice.
MONITOR: “Tamna materija” je prevedena na srpski jezik. U tom djelu kroz perspektive raznovrsnih likova, oštro, precizno i povremeno duhovito otkrivate unutrašnje rubove svakog pojedinca i savremenog društva. Naslov je vrlo zanimljiv… Kako je nastala zbirka, koja je ideja djela?
KUMERDEJ: Jako me raduje što je Geopoetika objavila Tamnu materiju, jer je to izdavačka kuća s visoko profilisanim programom i profesionalnošću. Isto tako me raduje što je knjigu prevela odlična prevoditeljka i pjesnikinja Ana Ristović, koja ima izuzetan osjećaj za jezičke detalje i ritam, što mi se u književnosti čini jako važnim. Tamna materija nastajala je godinama. Ako je uporedim sa prethodnom zbirkom kratkih priča Fragma, napisana je iz tamnije perspektive. U obje zbirke priče su napisane kroz perspektivu različitih protagonista – to su žene, muškarci, djeca iz različitih društvenih slojeva… Međutim u Tamnoj materiji više je naglašen odnos između pojedinca i zajednice. Dvije priče stavljene su u blisku budućnost, i mada je jedna od njih - Program nacionalne obnove distopična, sadrži (samo)ironiju, koja je inače prisutna u mojim knjigama.
Na početak i kraj zbirke stavila sam priče Jetrenko i Kaca, koje preispituju identitet subjekta u vrlo bazičnom smislu. Obje priče mogu se čitati doslovno, ali isto tako i kao radikalne situacije, u kojima se čovjeku mogu za samo jedan tren srušiti koordinate vlastitog univerzuma.
MONITOR: Radnja novog romana „Kronosova žetva”, koji je takođe promovisan na festivalu “Odakle zovem”, smještena je u 16. vijek. U ovom svojevrsnom istorijskom romanu pišete o ljudima koji su umirali za svoje ideje. Volio bih da nam kažete kako je nastala ideja o pisanju ovog djela, da li zbog ideje o idealizmu koji je danas skoro iščezao?
KUMERDEJ: Roman Kronosova žetva stavljen je u 16. vijek na područje današnjeg slovenačkog prostora, u konflikt između luterana i katolika. Kao i u mojim kratkim pričama, interesovao me je i odnos između pojedinaca i zajednice. Jedan od glavnih likova je kolektivni subjekat - narod, koji predstavu o svojoj homogenosti realizuje na dva načina: prepoznavanjem stranaca koji žive pored njih i prepoznavanjem stranaca unutar samog naroda, usred kojeg stoji žrtvenik, na kome može da se nađe bilo ko. Tada su na njega najviše stavljane žene, koje su se bavile prirodnom medicinom ili koje nisu življele onako kako je narod zamišljao, ili ih je narod zbog bilo kog razloga prepoznao kao sumnjive. Sudski progoni vještica u mom romanu predstavljeni su kao manipulativno sredstvo, kojim vlast disciplinuje ljude, da bi se okrenuli od paganstva i drugih herezija, mada u biti nije išlo za različite religiozne koncepte, nego za politiku. Ali u svim slojevima tadašnjeg društva žive pojedinci - muškarci i žene, koji se protive sveopštoj koreografiji straha i nasilja i koje tjera želja za znanjem i stvaralaštvom ili za načinom života, koji se ne uklapa u tadašnji mainstream.
Mada roman nije metafora savremenog svijeta, jer pravim razliku između 16. vijeka i sadašnjeg vremena, neki tadašnji mehanizmi između vlasti i naroda su slični savremenim mehanizmima. I u 16. vjeku postojala je ideja o kraju vremena, pa i o tome da se ne može ništa promijeni. Zato mi se danas čini lični etički stav, da ne pristajemo na priču da se ništa ne može promjeniti ili, još gore, da se takvi pokušaji ne isplate. Možda neoliberalni svijet, na koji sve više utiču korporacije preko sve slabijih država, koje bi barem demokratske države morale štititi javno dobro i brinuti se, da se zakoni sprovode za sve jednako, a ne u korist elite, ne nudi puno optimizma. Mada, ideja o promjeni svijeta nije na vidiku, može se pokušavati, raditi na promjeni ili barem na zaštiti partikularnih sfera, kao na primjer - da se pristup pijaćoj vodi reguliše ustavom . U suprotnom voda će postati https://vgrmalaysia.net/ vlasništvo korporacija, što se već dešava u nekim prostorima u svijetu. Uvijek su postojali ljudi, koji su za slične poduhvate rizikovali slobodu, karijeru pa čak i svoj život. Na žalost, neki od njih su morali da odustanu, neke su uspjeli da “slome” , a neki su uspeli.
MONITOR: Kažite mi o samom činu pisanja i šta Vama ono predstavlja?
KUMERDEJ: Nikada ne tražim ideje ili motive, jer me oni sami nađu. Ali s godinama te ideje su sve kompleksnje, tako da često moram puno da tragam i istražujem. Prije nego što počnem da pišem, moram da otkrijem specifičan jezik, koji https://www.cialispascherfr24.com/acheter-cialis-pas-cher-pharmacie/ zahtjeva ideja romana ili priče, jer tek kada nađem jezik i pravi ritam mogu da počenem da pišem. Kroz pisanje literature mogu bolje da razumjem mehanizme ljudske tamne materije, koja ima efekat na naše živote, ali su njeni mehanizmi u svakodnevici često netransparentni. Pored toga, književnost za mene predstavlja medij za stvaranje autonomnog svijeta, svijeta koji pruža i estetski užitak.
MONITOR: Prema Vašim pričama studenti režije snimili su kratke televizijske drame. Pretpostavljam da ste ih pogledali pa mi kažite o tom osjećaju kad gledate djelo nastalo iz Vaših priča.
KUMERDEJ: Za diplomski rad studenti filmske režije ljubljanske Akademije za pozorište, radio, film i televiziju su 2008. godine snimili kratke TV drame na osnovu zbirke kratkih prića Fragma. Za mene je bilo najbitnije, da su ih moje priče toliko inspirisale, da su kroz njih stvarili svoje vlastite umjetničke univerzume.
Miroslav MINIĆ
(MONITOR; broj 1343, 15.jul 2016)
