PROPADANJE JE JEDINI KONTINUITET
Izdavačka kuća „Žuta kornjača“ nedavno je objavila knjigu priča Ilije Đurovića „Crne ribe“. Knjiga donosi jedanaest novih priča. Ilija Đurović je već nakon prvih objavljenih priča postao pisac o kome se govori. Priče su mu objavljene u antologijama “Vranac - najbolja kratka priča 2010“ (Podgorica, 2010), “A Sea of Words” (Barselona, 2011, 2012), „Dosta je bilo priče” (Crna Gora, Hrvatska, 2011), Best European Fiction 2016 (Dalkey Archive Press, USA, 2015). Objavio je zbirku priča “Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima” (Žuta kornjača, 2014). Dobitnik je nagrade međunarodnog konkursa „Vranac – najbolja kratka priča 2016.” u organizaciji Knjižare Karver.
MONITOR: Iako različiti, pripovijedni tekstovi u zbirci „Crne ribe“ ipak čine cjelinu. Koliko je bilo teško održati „cjelinu“ i kako su priče nastajale? Volio bih da nam kažete o motivima i samom izboru za ovu knjigu.
ĐUROVIĆ: Nisam siguran koliko su Crne ribe cjelina. Jesu onoliko koliko je svaka zbirka priča cjelina, jer ih fizički na jednom mjestu drže korice knjige. Nisam veliki ljubitelj zbirki koje imaju „koncept“, koje pretenduju na cjelinu izvan cjeline jedne priče. Možda je zajedničku crtu koju ste primijetili izazvalo to što su priče nastajale jedna za drugom, tokom nekoliko mjeseci intenzivnog pisanja, pa su se jezik, stil, ili kako već to zovemo, prelivali ponekad iz jedne u drugu. Ali i dalje mislim, zapravo nadam se, da priče funkcionišu svaka za sebe. Izbor je nakon pisanja bio jednostavan. Rukopis je čitan mnogo puta, tokom tih probnih čitanja knjiga je ostala bez četrdesetak stranica, i dobila oblik u kojem ste je pročitali.
MONITOR: U svim pričama dati su precizni nazivi mjesta u Crnoj Gori. Iako živite u Berlinu junaci priča – Milena, doktor Kaluđerović, profesorica muzike... svi su iz Podgorice. Zašto Vam je Podgorica toliko inspirativna?
ĐUROVIĆ: Za te priče bio mi je potreban grad koji postoji, i koji poznajem kao što se poznaju prostori u kojima se odrasta. U ovom slučaju Podgorica, ili Crna Gora, za mene je postala književno upotrebljiva tek kad sam je mogao pogledati sa udaljenosti od oko 1600 kilometara. Tako se mnogo bolje vidi. Odnosno, nevidljiva je. Takva je najljepša, i pogodna za prozu.
MONITOR: Predstavili ste cijelu dramu i psihološka stanja savremenog čovjeka, besmisao koji nas je zadesio posljednjih decenija. Da li su priče iz „Crnih riba“ svojevrsna kritika društva ili omaž drugačijoj Crnoj Gori?
ĐUROVIĆ: Dvije i po decenije mog života, u društvenom smislu bile su dvije i po decenije propadanja. Od 1990. na ovamo nije bilo nijednog perioda o kojem bi se danas sa žaljenjem moglo govoriti kao o vremenu kad je bilo bolje, što propadanje čini jedinim društvenim kontinuitetom koji poznajem. Od kad pamtim, to bolje uvijek je u budućnosti, dok je sadašnjost uvijek propast i mrak. U tom propadanju formirao se moj jezik i fiktivni svijet, koji jednim dijelom svoje uzroke ima u svijetu u kojem sam odrastao, drugim dijelom u literturi. Što se omaža drugačijoj Crnoj Gori tiče, ne znam tu Crnu Goru, izgleda da vidim samo jednu, onu sa početka odgovora. A što se kritike društva tiče, te priče su više posljedica, nego njegova kritika. Likovi, ili kako ih Vi lijepo zovete, junaci, koji odlučuju život nastaviti u formi komarca-samoubice, vide pse koji siluju ljekare, ubijaju očeve i muče loše kompozitore, oni ne kritikuju, oni, zapravo, vrlo konkretno djeluju.
MONITOR: Zajedno ste sa prijateljima osnovali izdavačku kuću „Žuta kornjača“ i već ste objavili nekoliko značajnih knjiga. Kažite mi nešto o ideji izdavačke kuće, koje pisce objavljujete, koji su kriterijumi?
ĐUROVIĆ: Više je to izdavačka garsonjera, nego izdavačka kuća. Trudimo se da sebe ne shvatamo preozbiljno, pokušavamo da objavljujemo dobre nove rukopise, i zaboravljene stare. Spolja stvari izgledaju zanimljivo, knjige su, čini mi se, dobre i dobro napravljene, ali put do njih često je traumatičan za nas i autore. Eto, to su osnovni uslovi, dobar rukopis i volja da se prođe kroz užase improvizovanog izdavaštva.
MONITOR: Kako ste ušli u svijet pisanja? Koji savjet, kao izdavač, biste dali mladoj osobi koja počinje da piše?
ĐUROVIĆ: U svijet pisanja ušao sam čitajući rečenicu kojom se otvara knjiga „Rani jadi“ Danila Kiša. Čini mi se da drugog ulaza, osim kroz vrata dobrih knjiga, nema. A mladom piscu je lijepe, romantične savjete dao upravo Kiš. Sviđa mi se što njegova lista ima mnogo više etičkih, nego estetskih ili tehničkih savjeta. Trebalo bi ih imati na umu. Danas, manje romantično, mladom piscu ili spisateljici valjalo bi preporučiti da sami štampaju knjigu, ako vjeruju u to što su uradili, i da se samoorganizuju. U Crnoj Gori nema pravog izdavača, sa ozbiljnom infrastrukturom. Od knjige zaraditi svakako nećete, knjiga vam, vjerovatno, neće biti distribuirana izvan Crne Gore, a možda ni izvan grada, s toga čitajte, pišite, korigujte, i štampajte sami, šaljite ljudima, ako vam se čini da je to što ste uradili vrijedno tolikog truda.
MONITOR: Deceniju unazad u Crnoj Gori postoji jedna potpuno nova književna scena, kojoj Vi pripadate. Na sve vas, definitivno nisu uticali književnici koje izučavamo u školama, niti tradicija. Kakav je Vaš pogled na crnogorsku književnu scenu?
ĐUROVIĆ: Ne treba se zanositi tim da Crna Gora može imati književnu scenu, u uobičajenom smislu te sumnjive sintagme. Kako pričati o književnoj sceni zemlje koja izvan glavnog grada nema više od tri knjižare? Kome se obraća ta scena, samoj sebi? Crnogorska književnost može da ima samo incidente za koje se čuje izvan granica. I ima ih, srećom. To je već dovoljno, moglo je biti i gore. U suštini, protivnik sam scena u malim sredinama, jer uvijek mirišu na nepotizam, više sam ljubitelj novih verzija domova omladine, kulturnih centara, u kojima bi se mogle kontinuirano organizovati radionice kreativnog čitanja i pisanja, filmske projekcije, svirke, ukratko, konspirativna okupljanja svake vrste. To bi obrazovalo novu publiku i za mikro-kulturu kakva je crnogorska svakako bi bilo korisnije od neke samozaljubljene scene, koja samu sebe uglavnom preozbiljno shvata. Zbog toga mi se sviđa, na primjer, to što radi ekipa koja stoji iza projekta Herceg Novi Cool. Ne znam ko su, ali vidim da su našli prostor u gradu, okupirali ga, sredili, i da se tu, za početak, dobro provode. To bi moglo da traje i tako nešto bilo bi lijepo vidjeti u drugim gradovima. Unutar takvih prostora mogla bi se organizovati i javna čitanja, predstavljati knjige... Iz međusobnog upoznavanja možda bi se kristalizovalo nešto jako dobro, a možda i ne bi. U svakom slučaju, makar bi se shvatilo da nije potrebno imati iza sebe izdavača, instituciju, da je za početak dovoljno baviti se posvećeno i pošteno onim što te zanima, i obratiti pažnju na to što rade ljudi okolo, jer možda ima još spremnih da probaju formulu 1+1=1, sa zida ludog Domenika. Nadam se da ih ima.
Miroslav MINIĆ
(MONITOR, broj 1369, 13. januar 2017)
