Jelena Nelević-Martinović: Moć umjetnika/ca je da predstave sam život
Za svoju poeziju tvrdi da je izašla iz rodnih okvira, no ne želi se svrstati u kategoriju ženskog pisma. Jelena Nelević-Martinović je dio “prvog vala” crnogorskih pjesnikinja i jedna je od četiri autorice prve i jedine antologije pjesama koje su napisale žene iz Crne Gore, naslovljene “Koret*na asfaltu”, objavljene u ožujku 2014. godine.
Iako je zasad jedina, antologiju nisu objavili crnogorski izdavači. Ignoriranje žena koje se usuđuju baviti pisanjem, odnosno “muškim” poslom je očigledno, pogotovo ako ovome pridodamo činjenicu da gotovo ništa što je napisano o spomenutoj antologiji i objavljeno na internetu nije djelo autora/ica iz Crne Gore, kao i to da se domaći sajtovi antologijom uopće nisu bavili.
“Poezija nije isplativa izdavačima. Prozu čitaju gotovo svi, poeziju rijetki. Ne prodaje se. To je bio projekat Vijeća Crnogoraca Hrvatske. Na taj način su pokušali da približe dešavanja u savremenoj književnosti dijaspori. Tanja Bakić, Lena Rut Stefanović, Dragana Tripković i ja smo objedinile svoju poeziju u toj antologiji i na taj način smo prikazale raznovrsnost poetika i prisutpa stvaralaštvu. Mislim da je to dobar projekat upravo zbog njegove raznovrsnosti,” pojasnila je Nelević-Martinović.
Budući da je svrstavaju u dio “prvog vala”, na pitanje znači li to da prije generacije kojoj pripada u Crnoj Gori nije bilo žena koje su se usuđivale pisati i objavljivati, Nelević-Martinović je izjavila da smatra da se taj termin odnosi na val nove crnogorske književnosti. Naglasila je i da ima žena koje su stvarale i ranije, istaknuvši Bosiljku Pušić i Darinku Jevrić, “pjesnikinje koje nisu razmišljale treba li se usuditi biti, jer u suprotnom ne bi to ni bile”.
Nelević-Martinović ne pristaje da se njeno pisanje podvodi pod žensko pismo:
“Žensko pismo je termin koji je meni uvijek bio nejasan, čak i u trenucima kada se krajem 90-tih desio bum nove crnogorske književnosti i kada su se pod ženskim pismom podrazumijevali glasovi koji su se tada prvenstveno našli u poeziji. Tako smo s jedne strane dobili novu crnogorsku književnost, prozu koju su pisali muškarci i poeziju u koju su pisale žene. Svi oni su se odlikovali drugačijim pristupom, stilom, pisanjem, kvalitetom, načinom i bili potpuno bliski evropskoj savremenoj književnosti.
I javnost je bile iznenađena da iz ‘takve sredine’, koja se uvijek mjerila Njegošem, iz nekog razloga dolaze moderni/e autori/ke, savremeni/e u najboljem maniru književnosti, tada svrstane u postmodernu. Tada se pojavila formulacija ženskog pisma. A mislim da je to samo jedan trenutak, kada se slučajno dogodilo da su se žene ‘bavile’ poezijom”, objašnjava Nelević-Martinović.
Ističući da književnost ne trpi ovakvu vrstu ograda, Nelević-Martinović je istaknula da se ova poezija i poetika žena nikako ne bi mogla odrediti kao ženska, u smislu tema i načina na koje su obrađivane.
“U njihovim rukopisima se ne može naći ključ po kome bi se, a da ne znate ko je autor/ka, pjesma mogla pročitati kao muška ili ženska. U tome je snaga nove poezije koja je izašla iz rodnih okvira i prevazišla očekivanja o tome o čemu bi žene mogle pisati. O ljubavi, emocijama, stanjima, prirodi, svijetu, ljudima – da, ali na jedan ne-rodni način”, izjavila je.
Nelević-Martinović smatra da žensko pismo možda može postojati u smislu analiziranja rukopisa, “grafološki i nikako drugačije”.
“To, da su pisale žene o svojim stanjima, oh, pa pisci pišu o stanjima i stvaraju likove, muške i ženske, jednako dobre bez obzira na sopstveni pol. Nisam sigurna koliko spisateljice koje stvaraju na ovim prostorima pristaju na odrednicu žensko pismo. U razgovorima sa njima nikada nisam naišla na odobravanje takvog svrstavanja ili podjele jer to onima koji stvaraju ne znači ama baš ništa.
Postoji li razlika između muškarca ili žene u pisanju? Postoji samo dobra ili loša književnost. Sve ostalo su nijanse i sposobnosti percipiranja ili reprodukcije onih koji pišu”, tvrdi Nelević-Martinović.
Uprkos tako ‘tvrdim’ stavovima i odricanju od prepoznatljivosti ženskog pisma, istaknula je da je sigurno da se kod spisateljica koje su se javile 90-ih godina prošlog stoljeća desila jedna vrsta ‘oslobođenja’ .
“Pojavila se generacija onih koji su stvarali/e uprkos ‘ničemu’, koji su shvatili da im se dogodio rat na kraju 20. vijeka, u onom trenutku kada smo svi sa ovih prostora već dobro bili svjesni savremene civilizacije, Evrope, svijeta, života naše generacije koja je odrastala u nekim drugim zemljama.
Ti ljudi su pisali ogoljeno, zaboravili su na najopasniju po umjetnika stvar – a to je autocenzura. Nije ih bilo briga da li će se to što su napisali i objavili čitati dalje kroz njih, njihove živote, niti da li će se te situacije, emocije, stanja, likovi u ovoj maloj sredini pretakati u realne okvire. I da li će oni koji čitaju to provlačiti kroz ono što danas zovemo rijalitijima”, rekla je Nelević-Martinović.
Najčešće pitanje koje dobija od ljudi koji su čitali njenu poeziju je, kako je rekla, “da li se to meni desilo meni, da li sam ja to doživjela, da li je to pjesma o nekome i nečemu”.
“Obavezno su me pitali o ljudima ili događajima za koje su mogli pretpostaviti da su junaci djela. I najzanimljivije od svega je što su prepoznavali sopstvena stanja, događanja i situacije i pitali me kako sam mogla da prenesem neki osjećaj tako tačno, a da ga nisam doživjela.
I onda šta – treba da se pravdaš da to jesi ili nijesi ti. To nije poenta. To nije čitanje. To je golo sirovo prepoznavanje radi prepričavanja. Radi neke druge priče koja nema veze sa umjetnošću. Ako se umjetnik/ca usudi da uđe u tu priču pravdanja, njegovo/njeno stvaralaštvo prestaje da postoji. Postaje neka vrsta tabloida, rijalitija.
Umjetnici/ce nisu i ne smiju da budu red carpet, estrada i jet set. Oni imaju drugačiju moć, ali ona dolazi iz drugih stvari. Moć je u tome da predstaviš sam život. U svoj njegovoj raskoši pa makar se ona nalazila u opisu mirisa čovjeka koji stoji ispred tebe u redu pred šalterom. Iz toga mirisa možeš da izvučeš liniju života. Bilo kojeg. I to može da bude tačno ono što se dogodilo nekome nekad, ili će se dogoditi, ovdje ili 100.000 kilometara daleko u nekoj kineskoj provinciji”, istaknula je.
Govoreći o pjesnikinjama i spisateljicama nekad i sad, Nelević-Martinović je naglasila da su tijekom cjelokupne povijesti ljudskog roda postojale žene koje su pisale bez obzira na situaciju u društvu ili okruženje, onako kako im je ‘savjest’ nalagala.
“Bez obzira na nazočnu diskriminaciju žena, odnosno njiihove uloge u dominantno muškom ratnom svijetu, uvijek su postojale one koje su stvarale hrabro i čisto. Virdžinija Vulf, Cvetajeva, Ahmatova, Meri Šeli, Simon de Bovoar – za njih se ne bi moglo reći da su u živjele u liberalnim otvorenim društvima. Neke čak i bez prava glasa.
Tako da, kao što postoje hrabri i manje hrabri, vješti i manje vješti, dobri i manje dobri…postoje ‘žene pisci’. U tradicionalnom jezičkom diskursu ‘čovjek žena’, ona koja je iskoračila iz okvira i zbog čega joj se svi dive. Jer je uradila nešto dobro. Hrabro,” smatra Nelević-Martinović.
Za pjesme Nelević-Martinović rečeno je da pomiču rodne granice i da “moraju biti u svakoj školskoj čitanci u zemljama članicama EU”.
Na pitanje koju bi svoju pjesmu uvrstila u školski udžbenik kada bi mogla da bira kazala je:
“Moje pjesme možda mogu da se čitaju kao neke koje pomjeraju rodne granice. Možda baš zbog mog ubjeđenja da u stvaranju toga nema. EU i čitanke – to mi miriše na demokratiju u stvaralaštvu. Kao da je to neki ekskluzivitet. U udžbenike neka me uvrste kada se u Crnoj Gori stvori kritička i analitička scena koja bi o tome mogla da odlučuje. Ovako, u udžbenike kao i svugdje, svako može ‘ako zna nekoga’ da mu ‘završi nešto'”.
Iz antologije “Koret na asfaltu”:
Velika ja
Kad ja uđem, svi zaćute.
Izgovorene riječi uz tresak padaju na pod.
I dignu svu unesenu prljavštinu.
Umjesto fine prašine koje se vidi
Kada sunce obasja sobu
I čini da sve stare stvari izgledaju novo
Oko mene je oreol groze.
Krenem naprijed jaka i predivna
Ispravim leđa, isturim grudi i zabacim kosu
I namjerno okrećem onaj profil sa ožiljkom
Tada se smijem, pokazujući svoje rođene zube.
Ja nisam raspon mojih bokova
Obim mojih grudi,
Boja mojih očiju i savršeno odmjeren
Rastvor kilograma i santimetara.
Makar nisam kada me pitaju.
Lijepa sam.
Kao bagremov cvijet puknem i rastopim se u pogledima
Ja sam novo piće bogova.
Napravljeno onda kada je ambrozije konačno nestalo.
Snažnije od poznate hemije zamutim vid
Pojačavam čula do tačke
Kada se užitak više ne može podnijeti.
Mamac za sve koji vole bol
Jezikom sočno pucketam kao bičem.
Moje riječi ne padaju na pod
Već stvaraju slike koje svi vide.
Ogoljavam fantazije koje se stapaju u jednu
Zajedničku i stojim tu,
Kao gola pod pogledima koji klize niz kožu.
Razlika je u tome što prodirem ja
Dok se o mene sve odbija.
*Koret je najelegantniji dio tradicionalne ženske nošnje, ‘spojen’ sa asfaltom ukazuje na vezu tradicije i savremenog doba.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Tekst: Marijana Camović
